Zaključci stručno-zagovaračkog sastanka upućeni su na adrese:
- Hrvatski sabor (Odbor za zdravstvo i socijalnu politiku, klubovi zastupnika)
- Predsjednik Republike Hrvatske (Kabinet za politički sustav i civilno društvo)
- Vlada republike Hrvatske (Služba za javne politike i potporu predsjedniku Vlade)
- Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (Ministar, Zavod za socijalni rad)
- Pravobranitelj za osobe s invaliditetom
- Pučka pravobraniteljica
- Hrvatski zavod za socijalni rad
Poštovana, poštovani,
u organizaciji Centra za socijalnu inkluziju Šibenik, predstavnici udruga - nedržavnih pružatelja socijalnih usluga (organiziranog stanovanja, osobne asistencije), te istaknuti pojedinci iz krugova akademske zajednice održali su stručno-zagovarački sastanak u Vodicama, 13. studenog 2024. godine s ciljem rasprave o pojedinim odredbama Zakona o socijalnoj skrbi, Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o osobnoj asistenciji koje diskriminiraju određene skupine osoba s invaliditetom u odnosu na druge skupine osoba s invaliditetom, te o diskriminatornoj praksi različitog financiranja državnih i nedržavnih pružatelja socijalne usluge organiziranog stanovanja.
U nastavku i u prilogu Vam dostavljamo zaključke s tog sastanka, te Vas pozivamo da u okviru svojih ovlasti učinite sve da se ispravi nepravda u odnosu na određene skupine građana našeg društva.
ZAKLJUČCI STRUČNO – ZAGOVARAČKOG SASTANKA, Vodice, 13.11.2024. godine
PRIJEDLOZI U ODNOSU NA OSTVARIVANJE PRAVA NA USLUGU OSOBNE ASISTENCIJE ZA OSOBE S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA
Zakon o osobnoj asistenciji smatramo iskorakom za većinu osoba s invaliditetom. Nažalost, i ovim zakonom su osobe s intelektualnim teškoćama stavljene u nepovoljan, diskriminirajući položaj jer se njihovo pravo na odraslost i život izvan roditeljskog doma ne prepoznaje. Za razliku od osoba s tjelesnim invaliditetom koje mogu ostvariti do 352 sata osobne asistencije mjesečno, osoba s intelektualnim teškoćama ili osoba s višestrukim teškoćama može ostvariti najviše 88 sati osobne asistencije mjesečno, što za većinu nije dovoljan omjer sati ukoliko žele živjeti izvan roditeljskog doma.
Ujedno, osobe s intelektualnim teškoćama koje koriste uslugu organiziranog stanovanja, temeljem članka 13. Zakona o osobnoj asistenciji, ne mogu ostvariti pravo na uslugu osobne asistencije koju pruža osobni asistent.
S tim u vezi predlažemo:
• U Zakonu o osobnoj asistenciji omogućiti i osobama s intelektualnim teškoćama da navedeno pravo mogu koristiti i kao samci i to u višoj razini odobrenog broja sati.
• Omogućiti osobama s intelektualnim teškoćama koje koriste uslugu organiziranog stanovanja ostvarivanje i prava na osobnu asistenciju koju pruža osobni asistent kako bi se ostvario cilj uključivanja osobe u zajednicu (omogućavanje mobiliteta i kretanja, pomoć pri obavljanju administrativnih aktivnosti, pratnja i pomoć u različitim socijalnim aktivnostima, uključujući i putovanja unutar i van RH..). Člankom 5. predmetnog zakona definirano je kako je kućanstvo zajednica osoba koje zajedno žive i podmiruju troškove života. Što je organizirano stanovanje do život u zajedničkom kućanstvu?
• Pravo na individualnu podršku nije osigurano unutar usluge organiziranog stanovanja iako bi ga osoba s invaliditetom ostvarila da živi u zajednici u obitelji ili kao samac.
PRIJEDLOZI U ODNOSU NA OSTVARIVANJE PRAVA NA INKLUZIVNI DODATAK
Inkluzivni dodatak nije socijalna pomoć, već novčana naknada namijenjena osobi s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.
Iako je u Zakonu o socijalnoj skrbi usluga organiziranog stanovanja definirana kao socijalna usluga kojom se osobama osigurava stanovanje u stambenoj jedinici uz stalnu ili povremenu stručnu i drugu pomoć i potporu u osiguravanju osnovnih životnih potreba te socijalnih, radnih, kulturnih, obrazovnih, rekreacijskih i drugih potreba radi uspostavljanja i održavanja njihovih socijalnih uloga, izjednačavanja njihovih mogućnosti, poboljšanja kvalitete života, poticanja aktivnog i samostalnog življenja te socijalnog uključivanja, ovisno o potrebama korisnika, u realnosti niti maksimalni iznos unutar intervala cijena usluge organiziranog stanovanja ne osigurava individualni pristup sadržaju slobodnog vremena, kulturnim, sportskim i drugim aktivnostima, niti obuhvaća potrebe osobe koja koristi tu uslugu. Štoviše, Pravilnik o mjerilima za pružanje socijalnih usluga za ovu uslugu uopće ne predviđa kadar potreban za pružanje individualne podrške osobama koje ju koriste već isključivo definira kadar u odnosu na skupinu ljudi koja dijeli stambeni prostor.
Prema Zakonu o inkluzivnom dodatku, pravo na inkluzivni dodatak ne mogu ostvariti one osobe kojima je usluga osigurana temeljem rješenja nadležnog Zavoda, iako isto pravo mogu ostvariti one osobe koje uslugu organiziranog stanovanja plaćaju privatno. Time se na populaciju osoba s invaliditetom koje ostvaruju ovu uslugu temeljem rješenja primjenjuje imovinski cenzus. Drugim riječima, ako je osoba s invaliditetom dovoljno bogata da sama u potpunosti plaća uslugu organiziranog stanovanja ostvaruje pravo na inkluzivni dodatak dok u slučaju da nema dostatne prihode (te uslugu dijelom podmiruje država) osoba ne može ostvariti pravo na inkluzivni dodatak. Time se osobe s invaliditetom koje su siromašnijeg imovinskog statusa, a nisu u mogućnosti nastaviti živjeti u obitelji stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe s invaliditetom koje imaju veće prihode.
Inkluzivni dodatak je pravo koje ostvaruju osobe s invaliditetom kako bi se olakšalo njihovo uključivanje u život zajednice. Inkluzivni dodatak nije i ne bi trebao biti vezan uz imovinski cenzus. Ovo pravo ostvaruju osobe koje žive u zajednici, npr. osobe koje žive u obitelji i koriste uslugu boravka, imaju njegovatelja ili koriste uslugu osobne asistencije.
S tim u vezi predlažemo:
• Inkluzivni dodatak u punom iznosu trebaju ostvariti osobe koje koriste uslugu organiziranog stanovanja, umjesto da ostvaruju pravo na naknadu za osobne potrebe koja je namijenjena korisnicima usluge smještaja.
PRIJEDLOZI U ODNOSU NA REDEFINIRANJE FINANCIRANJA USLUGE ORGANIZIRANOG STANOVANJA
Prema Zakonu o socijalnoj skrbi usluga organiziranog stanovanja je usluga kojom se osobama s invaliditetom osigurava stanovanje uz stalnu ili povremenu stručnu pomoć i podršku, sukladno potrebama osobe iz čega je evidentno da je podrška ključni element za ostvarenje neovisnog življenja. Ona bi trebala biti temeljna socijalna usluga – javno financirana, univerzalno dostupna i određena na temelju potrebe.
Budući da Zakon o socijalnoj skrbi, u čl. 121. st. 1., propisuje da „je korisnik dužan u plaćanju cijene usluge sudjelovati svojim prihodima i imovinom koja ne služi njemu ili članovima njegova kućanstva za podmirenje osnovnih životnih potreba“ – to bi značilo da bi nadležni Zavod prilikom donošenja rješenja za svakog korisnika pojedinačno trebao utvrđivati koji iznos njegovih prihoda mu ne služi za podmirenje osnovnih životnih potreba i na taj način odrediti s kojim dijelom svojih prihoda će sudjelovati u cijeni usluge smještaja.
Prema sadašnjoj praksi koja je protivna Zakonu o socijalnoj skrbi, osoba koja koristi uslugu organiziranog stanovanja dužna je u plaćanju cijene usluge sudjelovati svim svojim prihodima i imovinom koja ne služi njemu ili članovima njegova kućanstva za podmirenje osnovnih životnih potreba te se trako u potpunosti osiromašenim korisnicima po automatizmu odobrava naknada za osobne potrebe koja nije dostatna za zadovoljavanje ničega (33,18 eura), čime se ova usluga koja bi trebala biti usluga u zajednici u potpunosti izjednačava s uslugom smještaja.
Na osiguravanje usluge podrške osobama koje koriste uslugu organiziranog stanovanja ne bi trebao utjecati niti imovinski status osobe, niti prihodi koji proizlaze iz radnog odnosa ili obiteljske mirovine, niti pravo na inkluzivni dodatak. Podrška je osobi nužna jer predstavlja most za ostvarenje životnih potreba.
Protivno Zakonu o socijalnoj skrbi, i Pravilniku o metodologiji za izračun cijena socijalnih usluga, cijena ove socijalne usluge trenutno je netransparentna i nije jedinstvena za sve pružatelje usluge unutar mreže socijalnih usluga jer se kao takva ne primjenjuje i na pružatelje usluge kojima je osnivač država. Ovime je i dalje na snazi diskriminatorna praksa koja rezultira negativnim posljedicama kako za korisnike tako i za pružatelje socijalnih usluga. Odgodama i u konačnici ukidanjem Odluke o cijenama socijalnih usluga državnih pružatelja usluga stvorena je situacija u kojoj već skoro dvije godine korisnici javnih socijalnih usluga državnih pružatelja usluga sudjeluju u plaćanju istih sukladno cijenama koje su postavljene prije 20 godina dok za iste usluge korisnici nedržavnih pružatelja usluga sudjeluju u novim, značajno višim cijenama sukladno postavljenim intervalima (koji za 2024. godinu nisu dostupni) i Zakonu o socijalnoj skrbi. Za korisnike organiziranog stanovanja državnih pružatelja sudjelovanje u cijeni se kreće između 300 i 600 eura, dok je cijena nedržavnih pružatelja iste usluge sukladno postavljenim intervalima između 1400 i 1700 eura.
Istovremeno, zbog neprimjene odluke država nastavlja financirati ukupan trošak onih pružatelja usluga kojima je osnivač (uključujući i povećanja plaća temeljem kolektivnih ugovora ali i osiguravanje dostatnog omjera osoblja) dok nedržavne pružatelje usluga u mreži socijalnih usluga podfinancira. Time država stvara situaciju u kojoj vrlo različito ulaže u osobe s invaliditetom koje koriste uslugu organiziranog stanovanja zbog neujednačenog financiranja pružatelja javnih socijalnih usluga.
S tim u vezi predlažemo:
• Donijeti jedinstvenu cijenu usluge organiziranog stanovanja kojom će se prekinuti diskriminatorna praksa značajno višeg financiranja državnih pružatelja usluge u odnosu na nedržavne pružatelje usluge poput udruga ali i diskriminatorna praksa različitog ulaganja države u korisnike ove javne socijalne usluge.
• Osigurati da se i državni i nedržavni pružatelji socijalnih usluga financiraju temeljem pružene socijalne usluge a ne kako je sadašnja praksa da se ovaj mehanizam koristi isključivo za nedržavne pružatelje usluga dok se državni i dalje financiraju temeljem projekcija ukupnih troškova.
• Nakon 25 godina konačno donijeti Pravilnik o sudjelovanju korisnika u cijeni socijalnih usluga kojim bi se participacija za usluge podrške definirala na jednak način kako je definirana u odnosu na osobnu asistenciju.
• Osigurati primjenu Zakona o socijalnoj skrbi na način da bi nadležni Zavod prilikom donošenja rješenja za svakog korisnika pojedinačno trebao utvrđivati koji iznos njegovih prihoda mu ne služi za podmirenje osnovnih životnih potreba i na taj način odrediti s kojim dijelom svojih prihoda će sudjelovati u cijeni usluge organiziranog stanovanja.
U izradi prijedloga sudjelovali su predstavnici narednih organizacija, ustanova, te pojedinci:
Centar za socijalnu inkluziju Šibenik
Udruga za promicanje inkluzije
Centar za inkluzivnu podršku Slavonski Brod
Udruga za inkluziju ''Lastavice'' Split
Centar za inkluziju i socijalne usluge – Bjelovar
Udruga za autizam Zagreb
Centar za inkluzivnu podršku Slavonski Brod
Osječki centar za inkluziju
"Srce" - Udruga djece s teškoćama u razvoju, osoba s invaliditetom i njihovih obitelji – Sv. Ivan Zelina
Inkluzivna kuća Zvono - Belišće
Centar za obrazovanje odraslih Validus
Centar za inkluzivne radne aktivnosti
Savez udruga pružatelja usluge organiziranog stanovanja
Prof.dr.sc. Daniela Bratković, redovita profesorica u trajnom zvanju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu UNIZG
Izv.prof.dr.sc. Marko Buljevac
